Kako je izgledalo prelo u Lijevču polju
21/07/2026
Tehnike izrade zmijanjskog veza, kao i svih drugih narodnih rukotvorina u ovom dijelu Krajine, prenošeni su s koljena na koljeno i svaka nova generacija je te vrste ručnog rada obogaćivala dodatnim, novim rukotvorinama. Majke, su naprimjer, vezu, pletenju i tkanju učile svoje kćeri, bake su poučavale unuke, starije sestre pokazivale su mlađima kako bi to trebalo da se radi i sl.
Bitno je istaći da su djevojčice od sedam do osam godina obučavane „ženskim poslovima (radu u svojim rukama)“ kako se to nekad govorilo. Reklo bi se, na primjer: “Ijako je još mlada, taj curetak je već vješt svakom radu u svojim rukama“.
Vještije vezilje su sa velikim zadovoljstvom svojim vještinama podučavale svako žensko čeljade koje je bilo zainteresovano za tu vrstu ručnog rada. Za vezilju, prelju, tkalju i pletilju, čiji se rad isticao posebnom ljepotom, govorilo se da ima „zlatne ruke“, da joj svaki ručni rad „kao iz masla izvučen“. Time se naglašavalo da su svi detalji ručnog rada umješno i uredno urađeni.
Nove motive veza, kao i drugih narodnih ručnih umotvorina, koje bi izmaštala a zatim i uradila viještija ženska ruka, brzo su preuzimale i ostale djevojke i žene koje su se uz poučavanje ili „prigledanjem“ sa te novourađene rukotvorine, i same počele baviti tim novotarijama. Na taj način su se sve vrste narodne umjetnosti prenosile s generacije na generaciju i novourađene umotvorine su se brzo širile iz jednog sela u drugo.
Vez, pletenje i iveranje bili su omiljeni poslovi svakog ženskoga čeljadeta na Zmijanju. Tim rukoradima počinjale su se baviti djevojčice veoma rano. U ovome kraju teško se moglo naći žensko čeljade koje se nije bavilo tom vrstom primijenjene umjetnosti. One su se prenosile s koljena na koljeno i bile su sastavni dio vaspitanja svake Zmijanjke. „U godinama dijevojaštva ovaj posao razvija kolektivni smisao kod budućih majki, jer se mahom obavljao zajednički“, zabilježio je Vladimir Vulin. Ova konstatacija može se odnositi na period do sredine dvadesetog vijeka, a kasnije su se ta interesovanja za orginalni zmijanjski vez i iveranje postepeno gasila. Ovakva sudbina zadesila je i rezbarenje, vrstu rukotvorine kojom su se bavili muškarci.
U izradi svih vrsta narodnih rukotvorina, a posebno u vezu na boščama, mađu ženskom čeljadi vladalo je pravi takmičarski duh. Takmičenje je posebno bilo prisutno između djevojčica i djevojaka. Ono je podstrekavalo vezilje da izmišljaju i stvaraju nove ornamente. Tako su oni iz godine u godinu postajali bogati i raskošniji. Na taj način prenošene su, bogaćene i širile se na sve većem prostoru sve vrste zmijanjskih narodnih rukotvorina. Nažalost, sve to danas pripada prošlosti. U današnje vrijeme tim izvornim narodnim umjetninama, u živopisnom kraju koji se zove Zmijanje, skoro da se niko ne bavi, osim vještinom koja se zove pletenje.
Nadam se da će se ovim skromnim prilogom, datim u slici i riječi, sačuvaju tragovi nekada bogatog izvornog narodnog stvaralaštva zmijanjskog podneblja.
Odlomak iz rada „ Zmijanjske rukotvorine“
Autor: Grozde Regodić
Banja Luka, 2012. godine
Izdavač: Zavičajno društvo „Zmijanje“
