Kako je izgledalo prelo u Lijevču polju

Ovu našu priču posvećujemo jednom  gotovo zaboravljenom pojmu. Prelo, sijelo ili posijelo je tradicionalni narodni običaj večernjeg okupljanja u seoskim kućama, najčešće zimi, a koji spaja rad i društvenu zabavu. Kako je izgledalo prelo u Lijevču polju saznaćemo iz knjige „ Narodna nošnja u Lijevče polju“ autora Darija Drinića.

Kada nastupe hladniji dani i prestane rad u polju, ljudi su kratili vrijeme okupljajući se na prela. Okupljali su se po zaseocima u  za to  ranije određenu kuću.

Postojala su muška, ženska i mješovita prela. Naravno, najinteresantnija su bila ona mješovita. Na njima su se mladi upoznavali i zaljubljivali, te tako pronalazili bračne drugove. Dok su žene i djevojke radile različite ručne radove, mladići su sjedili, pjevali i pričali različite dogodovštine. Znalo je tu biti i otvorenih dobacivanja djevojkama, ako se to moglo izvesti da roditelji ne primijete.

Na prelu su se igrale i različite društvene igre. Muška prela bila su dinamičnija jer su ona više bila takmičarskog karaktera. Takmičilo se selo protiv sela ili zaselak protiv zaseoka. Najpoznatija takmičarska igra bilo je kapanje, odnosno sakrivanje pare pod deset obojaka. Pravila su bila takva da je pobjednik mogao kazniti pobjeđenu stranu na različite načine, a te kazne često nisu bile lake. Neke od tih kazni bile su: mazanje ugljenjem po licu, tjeranje poražene ekipe da laje poput pasa ili da nose pobjednike krkače kroz selo. Takve kazne zahtijevale su revanš, pa se novo prelo jedva čekalo, a do njega se vrijeme kratilo smišljanjem adekvatne kazne.

Druge igre na prelima bile su cigan i ciganka, regrutacija, prodaja mesa, prodaja somuna, miškanje, igra vitice …

Dio teksta iz knjige „Narodna nošnja u Lijevče polju – Etnografske crtice o životu Srba u Lijevču“
Autor: Dario Drinić
Gradiška, 2017. godine
Izdavač: Zavičajni muzej